Sine, ljudi se vesele

fijaker u novom sadu, nova godina

Novi Sad je pre nekih 7-8 godina počeo ponovo da organizuje vožnju fijakerom kroz centar. To je krupan događaj jer poslednji fijaker prošao je Novim Sadom negde osamdesetih. Za grad sa bogatom istorijom, bio je to povratak u druga vremena i drugi zeitgeist. 

Za neke Novosađane, fijaker je podsetnik na prefinjenost Vojvođana. Za neke druge Novosađane, to je jeftina zabava za dođoše koji borave u centru. Za nas asimilovane dođoše koji smo prihvatili Novi Sad i strpljivo sačekali da i on nas prihvati, bila je to manifestacija koja je izazivala unutrašnji koktel.

Jer barem mi, paraćinska deca, viđali smo konjske kočije često, pa nam nije baš odmah bilo jasno zašto je atrakcija kad neko u kočijama prođe gradom, i još plati to zadovoljstvo. Štaviše, na prvu loptu ti je bizarno. Sve je kao kod kuće, samo košta.

Tadašnji ja, više smatranja i mišljenja u glavi nego što treba, ali koliko priliči jednom običnom muškarcu; novopečeni Novosađanin koji je hteo da konačno postane plemić srpske Atine u svilenim rukavicama; doskorašnji bečki student koji je kod Šotentora video prave fijakere; nekadašnji Paraćinac koji se napreskakao i nagacao konjskih balega za ceo život…

Proživljavao sam unutrašnju gradaciju.

Hej, fijaker. Konji prolaze kroz centar. Lepo. Novogodišnji ukrasi. Svetluca. Praznični duh u vazduhu. Deca oduševljeno gledaju. Ljudi se pomeraju u stranu. Fotografisanje. Utrkivanje.

Ulični svirači doprinose utisku. Dok kod Katedrale trešti rok, kod Dunavske pevaju Romčići nešto od Sinana. Već kod Dunavskog parka tu je i violinista. Dežurni ulični bubnjar na nekoliko metara odatle. Očekuješ da neko iza ćoška igra bečki valcer, dok okolo neko svira kolce na harmonici.

U toj polifoniji, mirišu cimetni kolačići… I balega. 

Šetaš se sa klincima, gledaš uvis. Pa ugaziš. Preskočiš. Cik-cak. Nema veze. Pazariš kestenje. Opet prolazi fijaker. Konj odrađuje svoje. Istovar, utovar. Najpre ljudi. Nema veze, lepo je. Novi Sad je ipak plemićki grad.

Vratiš se do Katedrale, zaokreneš kod Modene i polako kući.

Dođe naredna godina, opet isto. Ali ovog puta, još više gužve u gradu. Još više svirača. Performans. Cimetni kolačići. Vino.

I još balega. Sedneš u nekadašnju Šeherezadu i na metar od tebe gomilica. Pokušavaš da otreseš misli, ali se pitaš da li je baš u redu da tvoj Novi Sad ovako izgleda. Ali ćutiš.

I naredne godine… U čitav taj vašar uključiše se, kao finalni dodir, svadbeni orkestri. I to tri, raspoređeni strateški do Jovine gimnazije. 

U centru se ori miris vina i balege, pomešan sa orijentalnim notama. Kod katedrale ljudi igraju kolo. Niz Dunavsku neki nose zastave. Petarde u Dunavskom parku. Guraš se kroz Zmaj Jovinu, pomeraš u stolice kafića jer konj! Zgaziće te konj. Ugaziš.

Šta ste napravili od mog Novog Sada. Ovo je vašar! Ma, ni vašar, ovo je… U gradu jednog Đorđa Balaševića.

I nisam mogao da izdržim. Čim sam došao kući, uskočio sam na moj vašar zvan Fejsbuk, i napisao čitav uradak, zgrožen nad onim što je Novi Sad postao, nad balegama, primitivizmom, tom nekom muzikom i seljanom. 

Pljušte lajkovi. Komentari. Utrkujemo se ko će jače udariti po tom nesvetu u centru. Gore mi obrazi. 

Neočekivano, kao grom iz vedra neba, ostavlja mi komentar moja baba iz Paraćina.

“SINE, LJUDI SE VESELE.”

Da, sve velikim slovima. 

***

Setim se ove rečenice kad uhvatim sebe kako nemilosrdno režem ustaljene poslovne prakse i neke trendovske manire nas na internetu. Ili kad klijent traži štošta a ja poželim da teatralno odbijem. Ili kad pritiskam da se podigne ozbiljnost na projektu. 

Setim se i kad poželim da izgrdim sina jer sudara Prajma i Megatrona po 117. put dok ja pokušavam da gledam film. Kad moja ćerka hoće da pobedi u Ledenim kraljicama po svaku cenu iako je starija od njega šest godina. I iako se izgrle posle 10 minuta.

Ma setim se i kad poželim da otpakujem bič iz neke mentalne fioke jer nisam postigao to što sam hteo, kada sam hteo, koliko sam hteo.

***

Znate, ove godine na Trgu nije bilo fijakera. Ne sećam se ni da li je bilo prošle godine. Iskreno, od Kovida pa na ovamo, ne sećam se baš najbolje kako je imati solidnu kakofoniju u centru.

Bilo je pokušaja novogodišnjih bazara ove godine, ali mislim da je svako mogao da oseti neko hujanje. Red Kurtoša, red kineskih igračaka, red štrudli, red roštilja. U krug.

Nije bilo orkestra u centru. Tek poneki ulični svirač. Ne sećam se ni praznične euforije, a trudim se zaista da odlepim subjektivne boje od objektivnog, ako objektivno uopšte i postoji. Klizalište u Ledenoj šumi na klimavim nogama. Tiho.

Tako bih ugazio sad u neku balegu kod Modene.

Published by Danijel

Kopirajter i brend strateg za B2B tech i e-learning kompanije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *